Danas me je jedna prica veoma rastuzila… Nisam na prvi pogled delovala tako, drzala sam se, ali nakon naseg duzeg razgovora, i njenog odlaska, osetila sam se tako bespomocno.
U sustini, gledano povrsno, ONA nema apsolutno nikakav problem, ali veoma pati…da ne kazem - boluje…
Sto sam dublje zalazila sa njom kroz njene emocije, shvatila sam da nije bas zanemarljivo.
Necu da duzim pricu i isticem detalje, ali iznecu samo sustinu…ukratko…
Zabavljali su se 8 godina, njene najlepse godine, a i njegove… Sve je funkcionisalo besprekorno, i izgledali su kao savrsen par, i bili su savrsen par. Ona je studirala medicinu, a on je radio.Sve sto se ocekivalo, i ono sto su ocekivali i oni sami, bilo je samo da zavrsi studije, i da ozvanice vezu. Medjutim, cinjenica je da ne ide uvek sve kao po loju.Nakon zavrsetka njenog studiranja, ona je ostala da zavrsi staz na Klinici jos tih nekoliko meseci, da bi pokusala nakon toga da se zaposli. Bio je uz nju… Naizgled… Onda su onako besmisleno pocele da se nizaju raspravice, i banalne stvari, da bi nakon njenog zavrsenog staza i radosti sto ce ipak ” mozda” uspeti da se zaposli, on njoj izjavio kako ce da se ozeni drugom?!?! I ozenio se… sada, cekaju bebu… Nije se bunila, gluposti, sto bi? Njegova odluka, njegov zivot, njegova stvar…
Pokusala je da zaboravi… POKUSALA… Lepa je devojka, mlada, ima svoju platu mozda cak i veliku za samo njene licne potrebe. I sta sad? Ne moze dalje…
A ja krenem sa pricom kako ce vremenom da zaboravi, kako ja znam da je njoj sad tesko, ali da mora da nastavi dalje….blablablablabla….
A kako da nastavi dalje? Kako da zaboravi i preokrene svoj zivot? Mislim, kako da zaboravi kad se ovakve stvari ne zaboravljaju??? A vidja ga svaki dan, a on joj se na ulici ni ne javlja, ne ispusta ni ono kratko ” cao”, nista…. Zaboraviti-nema sanse…. Nastaviti dalje-kako??!!
Kaze :” Kad bih mogla da odem u neki drugi grad, da ga ne vidjam, da se zaposlim….bilo bi mi lakse….”
Bilo bi joj lakse zbog same situacije, nov posao, novi grad. Njene misli bi sigurno preokrenule te druge stvari, ali zar to nije bezanje? Bezanje od sopstvenih emocija? I sta kad te emocije opet isplivaju na povrsinu?