Odlucila sam da iznajmim stan. Daleko od sadasnjeg okruzenja. Dalekooooo. Imacu svojih 30 m2, spansku keramiku i predivno kupatilo. Moje kupatilo. Imacu i parce dvorista, malu terasu i divnu lipu pored prozora. Potreban mi je MOJ prostor. MOJ.

Moja najbolja prijateljica, sestra, drugar, laf, ce biti u kuci pored mene. Komsinica. Konacno smo ostvarile san da zivimo skoro zajedno. Da, skoro. Shvatile smo da moramo biti blizu, ali da ne mozemo biti zajedno u istom prostoru. Previse je sukobiti nas 24 sata dnevno. Inace se sjajno slazemo. Ona je moj oslonac, moj savetnik, podrska, kriticar.  Ona mi je sada sve.

Isprva sam mislila sam da cu se useliti sa tadasnjim deckom. Medjutim, ne bude sve kako prizeljkujemo. I ne iz razloga zbog kojih smo to primarno zeleli. Na pocetku, zelela sam zbog pripajanja sa nekim. Sada, to zelim da bih pobegla od Njega. Ne, ne od bivseg. Mada sei ovaj drugi On na neki nacin moze svrstati u tu kategoriju, ali ipak nije. Osecam da me teritorijalno ugrozava i sama cinjenica da oboje zivimo na istoj opstini. Ako zanemarimo svakodnevno vidjanje zbog poslovnih okolnosti, deo kada dodjem kuci je prilicno mucan za mene. Suvise me podseca na njega. Soba, krevet, jastuk. Sve. Naravno da ne bacam sebe u trosak samo zbog Njega, ali recimo da cu ostvariti visestruku korist.

Da li mozemo pobeci od problema? Tuge, ljubavi? Da li bezanje ima nekih rezultata ili se zavaravamo da je daleko od ociju daleko od srca? Koliko daleko treba da odemo?

Juce je Njemu bio rodjendan. Poslao je cirkularnu poruku da “svratimo na pice ako budemo raspolozene”. Prvo sam se obradovala, ali sam nakon toga odlucila da ne idem. Poziv nije bio upucen MENI vec NAMA. Cepidlacim, a? Ne, ne moze me pozvati cirkularno i ne, ne moze ocekivati da cu da dodjem. E drage moje, nesto najgluplje sto moze On da uradi.. To je tako bezlicno i hladno i zaista mislim da nisam pogresila sto sam ostala u krevetu.. Naravno, prethodno je usledila konsultacija sa 3 drugarice i sve smo se slozile oko pomenutog.

Ne mislim da sam pobegla time sto sam ovako postupila. Nije stvar ni u inatu. Jednostavno, shvatila sam da moram sebi biti na prvom mestu i da moram ciniti onako da meni najvise prija, zbog specificnosti situacije. Inace ne smatram da je ponos najbitniji, ne znam ni da li sam nekada postupala ponosno kada je ljubav u pitanju. Da li uopste ima mesta ponosu u ljubavi i da li zbog istog gubimo ono sto volimo?

Juce mi je rekao “samo budi normalna sa mnom”. Inace sam nenormalna? To sto Ga volim, sto mu poklanjam paznju je iz njegovog ugla nenormalno? Shvatila sam ovo zaista kao savet, bez ljutnje.

Upravo me je pitao zasto nisam dosla sinoc. U sebi sam pomislila “zato sto sam mogla da ne dodjem”..