Kao i svaka devojka sanjala sam o savršenom mladiću koji bi me čuvao kao malo vode na dlanu. Sanjala sam o tome da me voli više nego ikoga na svetu, da me brani od zlih i pokvarenih ljudi, da bude spreman da žrtvuje sve zbog mene i moje ljubavi…

Čekala sam, i čekala, i najzad se taj neko i pojavio… Došao je sasvim iznenada jednog divnog prolećnog dana… Bio je zaista savršen… Znala sam da ću ga voleti kao nikoga pre. Stajala sam kao začarana pred njim. Gledajući u njegove predivne plave oči videla sam nebo. Njegov osmeh istog trenutka je obasjao ceo moj život. I tog trenutka sam osetila da je ON ostvarenje svih mojih snova, da je savršenstvo koje sam čekala svih ovih godina. Živela sam kao u snu, svaki trenutak sa njim bio je ostvarenje sna iz kog nisam želela da se probudim. Nikada… Znala sam da se ceo moj život menja iz korena. Pored njega postajala sam bolja, plamenitija, osećajnija osoba… Sa njim sam zavolela ceo svet. Volela sam i one sitnice koje sam do juče mrzela i koje su me činile nesrećnom. Volela sam ih zbog toga što sam znala da sa nijm postoji samo savršenstvo koje nisam bila u stanju da uništim. Pored njega ceo moj život pretvorio se je u smeh i radost. Živela sam kao u snu…

Sve dok nije došao trenutak da se iz tog sna probudim… Taj trenutak bio je najteži. Nisam želela da se sve to završi, želela sam da nastavim da ga volim i da sve bude po starom.

Ali, ipak nije moglo biti tako, pojavila se ona koju je on zapravo ZAISTA voleo i kojoj je posvetio ceo svoj život…

I sada kad ga sretnem na ulici, nemam snage da ga pogledam u oči, nemam, jer ne mogu da podnesem sjaj u njima koji ga odaje da je zaista srećan sa njom. Uvek skrenem pogled u stranu jer ne bih mogla da izdržim njegov pogled na sebi.

U tom trenutku sve bi mi se vratilo u sećanju, a jedino što želim od života je da ga zaboravim i da nastavim svojim putem, ali- bez njega…

A njemu jedino mogu poželeti svu sreću ivig sveta jer je on zaista i zaslužuje- pa makar i kraj druge…