Stvarno se pitam da li sam uradila nesto toliko lose,pa mi se sad sve vraca…i to duplo.Zar sam stvarno toliko nesposobna da zadrzim neku osobu kraj sebe?Svi odlaze,a ja opet sama po ko zna koji put…Imam vise propalih veza ,nego godina… :)Ta cinjenica me ubija…Stalno tesim sebe,da cu i ja jednog dana naci osobu koja ce biti uz mene citav zivot…I onda se sjetim da sam davno prevazisla one price o princu na bijelom konju…I opet padnem u depresiju,koja postaje sve cesca ovih dana…Jednostavno,mrzim da budem sama…Mrzim kad nema nekog da me probudi porukom:”Dobro jutro,ljubavi…”Nisam ni sama svjesna svoje patetike…ali znajuci kako se osjecam,nista mi vise nije strasno…U nedostatku ljubavi,bila sam spremana na mnoge stvari…Kao npr.zvala sam svog bivseg koji je ispao veliko djubre prema meni…a zaklela sam se da mu se nikad vise necu javiti.I eto,opet ja na koljenima klecim i molim za saku ljubavi…Tek sam tad shvatila koliko nisko mogu da padnem,kad mi treba ljubav…

lonely