Kazu….Čuvaj me Bože ”prijatelja” jer neprijatelja se sam čuvam!...to je misao i ko god to napisao imao je jak razlog…ili se bar na tren osetio tako !! Tako bi trebalo i da bude..bas tako…ili ne?to se uvek pitam…zasto je to tako…zasto se razocaras nekad u prijatelje,zasto su svi ti prijatelji ,koji sebe nazivaju necijim prijateljem,takvi postali…zavidni,podli i skoro da trebash ih se cuvati!!

Covek se radja,zivi i dozivi sve i svasta ..ali najgore je kada dozivi nesto tako razocaravajuce i dodjes i sam u toj situaciji da se pitas da li je taj prijatelj ,koji je do juce…kao to bio,trebas ga se cuvati?!

Bez sumlje nije teško umrjeti za prijatelja kako je teško naići na prijatelja koji bi zaslužio da čovjek za njega umre! Na kraju se i ovo zapitamo…zasto bih ja za njega umrla i dusu dala  ako on ne ume da postuje nista,pa ni rec cak!!

A rec prijateljstvo je tako prosta a tako puno znaci a tako brzo moze  da se srusi,sva ta kula lepih reci…kao kula od karata…i samo jedna mala greska moze srusiti je…kao da nikada nije ni postojala,kao da nije imala ni dobar temeljac…a cemu to i zasto je to tako nikada necu da razumem.

Zivot se menja,ljudi se nekada menjaju…nekada je i tesko promeniti nekoga ali zasto se nekada to jako prijateljstvo onda menja?zasto?Ne mogu da razumem da je neko do juce ti dao sve,ceo zivot na dlanu a onda sve to pogazio…cudno je to nesto u nama…sto nas tera da se osecamo tako!!!

Zivis koliko da prezivis i trebalo bi da uspes, bar da  olaksas  malo sebi uz te ,kao,prijatelje ali dzaba i uzalud…jer sve se gubi..sveee!!!